Ljudi oko nas neće biti sretni kada postanemo probuđeni: Zašto nas smatraju opasnima
Shvatio sam da smo ludi do te mjere da, slože li se svi oko nečega, možete biti sigurni da je to pogrešno! Svaka nova ideja, svaka velika ideja, potekla je od manjine koju čini jedan čovjek. Čovjek zvan Isus Krist bio je manjina. Svi su govorili upravo suprotno od onoga što je on naučavao. I Buddha je bio manjina od jednoga čovjeka. Svi su govorili suprotno od onoga što je on propovijedao.
Mislim da je upravo Bertrand Russell rekao: “Svaka velika ideja počela je kao svetogrđe.” To je prilično lijepo i točno rečeno. Od Anthony De Mella možemo čuti dosta svetogrđa.
Uspavani ljudi teško prihvaćaju novost. Ne želimo nove stvari, posebno kada nas uznemiravaju. Mi ne želimo spoznati, jer u trenutku spoznaje gubimo kontrolu nad svojim životom, koji ionako jedva držimo pod kontrolom.
Život je gozba. Tragedija je u tome što većina ljudi umire od gladi. Ima jedna istinita priča o nekolicini ljudi koji su danima plutali na splavi nedaleko brazilske obale, umirući od žeđi. Nisu imali pojma da je voda na kojoj su plutali bila – pitka voda. Upravo na tome mjestu rijeka se ulijevala u more takvom silinom da je slatka voda dopirala kilometrima na pučinu. To je dakle to o čemu De Mello govori: ploviti po pitkoj vodi i umirati o žeđi.
Na isti smo način i mi okruženi radošću, srećom, ljubavi. Većina ljudi kao da o tome pojma nema. Oni će vam ponosno pokazati fotografije sa svojih putovanja, slike mjesta koja nikada nisu vidjeli, samo su ih slikali. Zato usporite malo, okusite, čujte, pomirišite i dopustite svim osjetilima da ožive.
Željeli bismo nešto bolje od onoga što imamo sada. A zaboravljamo da to bolje imamo već sada, a da to ne znamo. Zašto se ne usredotočiti na ovo sada, umjesto da se stalno nadamo nečemu boljemu što treba doći? Zašto ne probuditi se i spoznati sadašnjost, umjesto tratiti je nadajući se “boljoj” budućnosti? Kada biste doista znali uživati u malim životnim stvarima, bili biste zaprepašteni njihovom ljepotom.
style="display:block"
data-ad-client="ca-pub-3359077394948940"
data-ad-slot="5930237719"
data-ad-format="auto">
Netko je rekao: “Život je nešto što nam se događa dok smo zauzeti drugim stvarima.” Nije li to jadno? Život se odvija sada. Život će se početi događati onoga trenutka kada se probudimo. Koliko je samo ljudi koji ne jedu pravu hranu, nego se cijeli život hrane jelovnikom? A jelovnik je samo naznaka onoga što stoji na raspolaganju. Život je gozba. Također, život je samo bljesak. Tratimo život svojim strahovima, svojim brigama, svojim teretima. De Mello kaže da prvo moramo umrijeti kako bismo mogli stvarno živjeti. Putovnica za život je – zamisliti sebe u grobu. Zamislite kako ležite u lijesu. Zamislite grobnicu u kojoj ležite i da ste mrtvi. Sagledajte svoje probleme iz tog položaja. Sve se mijenja, zar ne? To je vrlo lijepa meditacija. Imate li vremena, možete je svakodnevno prakticirati i vidjet ćete da je vaš današnji problem neznatan i to će vas učiniti živim.
Kada ste svjesni, imate više energije. Osviješten čovjek oslobodio se straha od gubitka. Oslobođen je nepotrebnih kočnica. Možete to nazvati svjesnost, ljubav, duhovnost, sloboda, buđenje, stvarno je svejedno. Sve je, u biti, isto. Nesvjesni život je poput mehaničkog života. Nije ljudski, programiran je i uvjetovan. Uvijek ste rob stvari kojih niste svjesni, jer kad ih postanete svjesni, oslobađate se od stege ovisnosti. Niste više kontrolirani, niste porobljeni.
Živjeti ne znači imati neki odgovoran posao u vladi ili biti uspješan poslovni čovjek. Živjeti znači odbaciti sve okove i živjeti u svakom trenutku.
Ovisnost o riječima… Mark Twain je vrlo lijepo rekao: “Bilo je toliko hladno da bismo se vjerojatno smrznuli da je termometar bio samo dva centimetra duži.” Nije bitna vanjska temperatura, nego termometar; nije u pitanju stvarnost, nego način na koji sebi objašnjavamo stvarnost.
Hinduistima bi zasigurno bilo loše kada bi znali kako im je upravo poslužena govedina, dok Amerikanci uživaju u njoj. Pitat ćete: “Zašto ne žele jesti govedinu?” Iz istog razloga iz kojeg vi ne želite pojesti svog kućnog psa. Krava je indijskom seljaku isto što i vama vaš pas. Prema tome, jasno je zašto seljak ne može pojesti svoju kravu. Postoji naraštajima usađena kulturna predrasuda koja pomaže sačuvati životinju potrebnu za obradu zemlje.
Nesvjestan život nije vrijedan življenja. Zato ostavite svu tu bol, neka se brine sama za sebe.
Kako okolina reagira na “probuđene ljude”?
Što reći o zahtjevima prema našoj djeci? De Mello kaže: “Ne bismo imali pravo drugom čovjeku postavljati bilo kakve zahtjeve. Prije ili kasnije dijete će se osloboditi vašeg utjecaja i zadržati svoju božansku bit. I vi nećete imati nikakva prava na njega.
U stvari, ono uopće nije vaše dijete, nikada nije ni bilo. Ono pripada životu, ne vama. Nitko ne pripada vama. Ono o čemu vi govorite jest odgoj djeteta. Ako želiš ručati, dođi kući u vrijeme ručka ili ostaješ bez ručka. Gotovo. Ti si slobodan, i zato moraš snositi posljedice svojih odluka.”
Ljudima smijete reći: “Ne.” To je sastavni dio buđenja. Sastavni je dio buđenja shvatiti da trebate živjeti svoj život onako kako vam odgovara. I shvatite da to nije sebično. Sebično je zahtijevati da netko drugi živi svoj život onako kako vama odgovara.
Ljudi koji nas okružuju neće biti sretni kada budemo probuđeni, jer u trenutku kada otvorimo oči i progledamo, postajemo opasni. Kako kontrolirati nekoga tko je slobodan, nekoga tko nije podložan društvenim kritikama, nekoga tko ne mari što će ljudi reći ili misliti o njemu? Takav čovjek presijeca sve te konce, prestaje biti nečija lutka. Za društvo je to uistinu zastrašujuće: “Takvih se treba osloboditi. On govori istinu, postaje neustrašiv, nije više čovjek.” A on konačno postaje čovjek. Prekinuo je lance ropstva i izišao iz njihova zatvora.
Na Istoku kruži izreka: Oni koji znaju, ne govore; oni koji o tome govore, ne znaju.
De Mello piše: To vam je kao da niste kušali zeleni mango pa me pitate: “Kakvog je okusa?” Rekao bih vam: “Kiseo”, ali time bih vas samo odvratio od pravoga okusa. Ljudi posežu za riječima, za riječima svetih spisa, primjerice.
Vi ne odustajete pa pitate: “Kiseo kao ocat ili kao limun?” “Ne, nije kiseo kao limun, kiseo je kao mango.” “Ali ja nisam kušao mango i kako onda mogu znati?” – vi ne odustajete i pišete doktorat o toj temi. Da ste kušali zeleni mango, nikada ne biste pisali doktorat. Možda o drugoj temi, ali nikako o mangu.
Sva otkrivenja, kako god božanska bila, samo su prst koji pokazuje. Ali na Istoku postoji uzrečica: Kada mudrac pokaže na Mjesec, sve što budala vidi jest prst.
Deprogramiranje
Kaže De Mello: Ja vam neću govoriti o istini, nego o zaprekama istini. Njih vam mogu opisati. Istinu vam ne mogu opisati. To nitko ne može. Mogu vam samo dati opis zabluda, tako da biste ih mogli ispustiti.
Ljudi su zauzeti raznim borbama. Kada vam prosječni Amerikanac kaže da se bori za bolji život, to za što se on bori nije život. Jer svi imaju znatno više nego što im uopće treba da bi živjeli.
Jedan od mogućih izlaza iz tog programiranja je – postati svjesni da ste programirani. To znači putovati s jako malo prtljage, s tako malo tereta da ćete moći proći i kroz iglene uši.
Ljudi su previše zaokupljeni popravljanjem onoga što ne razumiju. Nikada nam pritom nije palo na pamet da neke stvari možda ne treba popraviti. Treba ih samo razumjeti. Budemo li razumjeli, stvari će se promijeniti. Mi smo ti koji se moramo mijenjati. Možda mislimo: “Dobro mi je jer je u svijetu sve dobro.” Krivo! U svijetu je sve dobro jer se ja osjećam dobro. To je ono o čemu govore mudraci.
Zamislite da se ne osjećate dobro, prilično ste neraspoloženi, a vozite se kroz prekrasan krajolik. Priroda je krasna, ali vama nije ni do čega i ništa od te ljepote ne primjećujete. Nakon nekoliko dana prolazite istim predjelom i kažete sami sebi: “Bože, kako nisam vidio svu tu ljepotu!” Sve postaje prelijepo kada se vi promijenite. Ili, to vam je kao da promatrate drveće i planine kroz zamagljeno i mutno staklo, pa vam se sve čini prljavo.
Imate potrebu promijeniti to što je vani. A trebalo je porediti staklo. Tada ćete pogledati kroz čist prozor, gotovo u čudu: “Kako je sve predivno!” Isto tako vidimo i ljude oko sebe, ne onakve kakvi stvarno jesu, nego onakve kakvi smo mi.
Ne tražimo da se promijeni svijet oko nas – promijenimo se prvo mi. Onda ćemo moći sagledati svijet u pravom svjetlu i moći ćemo jasno vidjeti što treba mijenjati. Izvadimo prvo brvno iz svoga oka. U protivnome gubimo pravo mijenjati bilo što ili bilo koga.
Zato svakodnevno trebamo primjenjivati ova četiri koraka:
prepoznati svoje negativne osjećaje
shvatiti da su oni u nama i da nisu stvarni
ne poistovjećivati te osjećaje sa svojim bićem
shvatiti kako se, kada se mi mijenjamo, mijenja i sve ostalo.
Mr. sc. Dario Miletić, psiholog
www.zzjzpgz.hr / 2012-transformacijasvijesti.com
